Na Knejinim platnenim vrećicama koje smo izradili stoji poruka: "Promisli o tome što ćeš staviti u ovu vrećicu!". No, prvi prijedlog poruke koju smo htjeli staviti na vrećicu je bio: "Ne, ne želim plastičnu vrećicu!".
Zašto smo se predomislili? Bojimo li se osude da smo nedovoljno upućeni
u procese proizvodnje i razgradnje polietilenskih vrećica? Ne, nikako!
Pročitajte koji su pravi razlozi. I molimo vas, nemojte koristiti
plastične vrećice, što god proizvođači govorili o njima!
Prvo, smatramo da je platnena vrećica koju smo izradili sama po
sebi poruka. Obzirom da ona nije ni polietilenska ni papirnata, njome
šaljemo poruku da za humano, prirodi blisko rješenje danas možemo
koristiti platnene vrećice. Prednost platnenih vrećica spram
polietilenskih je ta da vizualno ne nagrđujuju okoliš, da se koriste
više godina jer se lako održavaju pranjem i krpanjem i naravno, ne
razgrađuju se dugo godina ako kojim slučajem završe na nekoj deponiji.
Prednost pred papirnatim vrećicama pak je ta da platnena vrećica puno
duže traje (papirnata se koristi 2-3 puta), lakše se održava i njezina
proizvodnja ne čini veliki ekološki otisak.
Drugo, nismo željeli
poslati poruku koju bi nam proizvođači plastičnih vrećica i dežurni
dušebrižnici mogli osporiti! Naime, pažljivijim pregledom internetskih
stranica jednog od proizvođača plastičnih vrećica naišli smo na
sljedeću tvrdnju: "Plastične vrećice vizualno onečišćuju okoliš,
ali ne zagađuju zemlju, vodu niti zrak. Odbačene u okoliš postaju
izložene na sunčevoj svjetlosti koja ih razgrađuju na ugljik i vodu
ovisno o intenzitetu izloženosti UV zraka koje su dio normalne sunčeve
svjetlosti. Za potpunu razgradnju plastične vrećice kao i kod folija za
poljoprivredu koje su izložene sunčevoj svjetlosti stoga je potrebno
tek nekoliko godina. Teorije i tvrdnje o 1000 godina razgradnje
plastične vrećice bez da se ne navedu posebni uvjeti (bez sunčeve
svjetlosti) primjer je nedostatka znanja o toj temi." (Više o tome: http://www.muraplast.com/eko_vrecice.htm)
Što god tvrdili proizvođači plastičnih vrećica, mi tvrdimo slijedeće:
-
Da, plastične vrećice nagrđuju okoliš jer ih ljudi jako rijetko,
gotovo nikada ne recikliraju a za to su isključivi krivci upravo
proizvođači vrećica koji ni jednu jedinu kunu nisu uložili u edukaciju
građana o upotrebi vrećica, već bjesomučno trče za profitom
- Da,
plastičnu je vrećicu skuplje reciklirati nego napraviti novu jer
prerada jedne tone stoji 20.000 kn, a dobivena sirovina vrijedi samo
160 kn
- Da, spaljivanje polietilena (u idealnim uvjetima) ne
oslobađa toksične plinove, ali zaboga, zašto bi se nešto što je
proizvedeno za redovnu upotrebu spaljivalo?
- Da, plastične vrećice čine veliki udio smeća (ne otpada!) u prirodi
-
Da, plastične vrećice su opasne po sve životinje, a pogotovo za one u
rijekama, jezerima i morima jer mogu izazvati probavne smetnje ili čak
njihovo gušenje
- Da, mikroskopske otrovne čestice iz plastičnih vrećica ulaze u hranidbeni lanac
-
Da, proizvodnja plastičnih vrećica zahtijeva potrošnju velike
količine vode i nafte, što za posljedicu ima još veću devastaciju i
nepotrebno iskorištavanje prirodnih resursa koje smo već uvelike
iscrpili
- Da, korištenje plastičnih vrećica uopće nije seksi, nema tu nikakve erotike!
-
Da, u vrijeme kada nam prijeti ekološka kataklizma, neupotreba
plastičnih vrećica ima i edukativnu poruku jer se građani uče
savjesnijem načinu življenja i odnosa prema prirodi i životinjama
općenito te vraćanju starih navika nošenja torbi, košara i platnenih
vrećica
- Da, umjesto plastičnih, puno je humanije koristiti platnene vrećice, pletene košare, torbe...
Treće,
mi u Kneji ne nagađamo ni ne nudimo nepromišljenja rješenja. Naša se
održivost očituje u permakulturnim rješenjima i načinu promišljanja.
Stoga, nama se ne sviđaju politikantska nadmudrivanja koja ponekad
zaigra poslovni sektor kako bi upecao još koju mogućnost za dobrom
zaradom. Stoga, promotrimo malo pažljivije tvrdnje proizvođača
plastičnih vrećica: "Plastične vrećice mogu biti i biorazgradive.
Takve vrećice se dobivaju proizvodnjom od poljoprivrednih kultura kao
što je kukuruz ili dodavanjem aditiva u plastične vrećice. Takva
rješenja za sada nisu pogodna jer mogu onečistiti podzemne vode,
razgradnjom proizvode staklenične plinove, skuplja su, te krivom
selekcijom mogu završiti zajedno s plastikom za recikliranje što
uzrokuje uništavanje recikliranog plastičnog proizvoda. Mora se
napomenuti da proizvođači u Hrvatskoj sa svojim postojećim strojevima
mogu proizvesti biorazgradive folije i vrećice."
Zapitajmo se, kuda zapravo mi želimo ići?
Četvrto,
ne želimo podržavati neodrživa rješenja. Annie Leonard, autorica filma
"Priča o stvarima" (pogledajte ga ovdje) sažela je cjelokupnu misao u svega nekoliko redaka: "Dok sam išla na posao", kaže aktivistica Annie Leonard, "htjela
sam poslušati vijesti, pa sam svratila u trgovinu da kupim radio. Našla
sam mali, slatki zeleni radio za četiri dolara i 99 centi. Stajala sam
u redu pred blagajnom i čudila se kako je moguće da tako mali iznos
pokrije sve troškove potrebne da bi taj radio dospio do mene. Metal je
vjerojatno izvađen iz nekog rudnika u Južnoj Africi, nafta s naftnog
polja u Iraku, plastiku su vjerojatno napravili u Kini, a možda je
cijeli uređaj sastavio 15-godišnji klinac u nekoj meksičkoj slobodnoj
zoni. 4,99 dolara ne bi platilo čak ni zakup prostora na polici
trgovine u kojoj je čekao da ga kupim, a kamoli troškove plaće frajera
koji mi je pomogao da ga odaberem ili višestruka putovanja brodom preko
oceana ili kamionom, koja su se sigurno morala dogoditi da bi radio
stigao u moj grad. Tako sam shvatila da nisam platila taj radio. Tko je
onda platio? Pa, neki su ljudi platili gubitkom baze prirodnih resursa.
Neki gubitkom čistog zraka, odnosno sve većim brojem oboljelih od astme
i raka. Klinci u Kongu platili su svojom budućnošću - 30 posto njih
mora napustiti školu kako bi radilo u rudnicima koltana, metala kojeg
ugrađujemo u elektroničke uređaje koje ćemo jednom baciti. Neki su
platili time što si sami moraju pokriti zdravstveno osiguranje. Svi su,
u cijelom lancu, na ovaj ili onaj način doprinjeli da bih mogao dobiti
radio za 4,99 dolara. A nijedan od tih doprinosa nije zabilježen - ni u
jednoj poslovnoj knjizi."
Stoga, promislimo što ćemo sljedećeg puta u trgovini (ukoliko je baš nužno otići do nje), staviti u Knejinu platnenu vrećicu!
|
