Govor Severn Suzuki na UN-ovoj Zemaljskoj konferenciji 1992. godine

Davne 1992. godine, djevojčica čije je ime Severn Suzuki na velikoj konferenciji za zaštitu Zemlje održane u Riu obratila se brojnim političarima, poslovnim ljudima, novinarima i predstavnicima mnogih organizacija. Govorila je šest minuta i za to kratko vrijeme utišala je cijeli svijet. Nakon njezinog govora mnogi su istovremeno pljeskali i plakali. Severn je, koja je tada imala samo trinaest godina i koja je na toj konferenciji predstavalja svoju generaciju, govorila o potrebi mijenjanja životnih navika odraslih! Danas, dvadeset i pet godina kasnije zapravo se ništa u svijetu odraslih nije promijenilo, zapravo, postalo je još gore! Promatrajući i slušajući djecu i mlade oko sebe, primjećujemo da je poruka koju nam je uputila Severn itekako aktualna. Jednostavno, ukoliko se ne želimo naći na nepoznatom terenu i strepiti što će biti sa nama i našom djecom, SVI MI moramo ODMAH početi djelovati i spasiti planetu ZEMLJU! U nastavku pogledajte i poslušajte kakvu nam to poruku šalju mladi.

Pozdrav! Ja sam Severn Suzuki i govorim u ime udruge ECO, Udruge djece za zaštitu okoliša. Mi smo grupa dvanaestogodišnjaka i trinaestogodišnjaka koji pokušavaju nešto promijeniti. Vanessa Suttie, Morgan Geisler, Michelle Quigg i ja.
Sami smo skupili sav novac potreban da bismo došli ovamo, da bismo putovali pet tisuća milja do ovog mjesta kako bismo vama, odraslima, rekli da morate promijeniti vaše navike.
U mom današnjem dolasku ovamo ne postoji skriveni cilj – ja se borim za svoju budućnost. Izgubiti svoju budućnost nije isto što i izgubiti na izborima ili izgubiti nekoliko bodova na burzi.
Ovdje sam kako bih govorila u ime svih budućih generacija. Ovdje sam kako bih govorila u ime djece koja diljem svijeta umiru od gladi i čiji plač nitko ne čuje. Ovdje sam kako bih govorila u ime nebrojenih životinja koje umiru na ovom planetu jer više nemaju kamo otići. Sada se bojim izaći na sunce zbog ozonskih rupa. Bojim se udisati zrak jer ne znam koje se kemikalije nalaze u njemu. Nekad sam s tatom išla u ribolov u Vancouveru, mjestu koje je moj dom, sve dok prije par godina nismo našli ribu punu karcinoma. A sada slušamo o životinjama i biljkama koje izumiru svakog dana, nestajući zauvijek. U svom životu sanjala sam o tome da vidim velike čopore divljih životinja, džungle i kišne šume, pune ptica i leptira, ali sada se pitam hoće li one uopće postojati kako bi ih moja djeca mogla vidjeti.
Jeste li se vi morali brinuti zbog takvih stvari kad ste bili mojih godina? Sve se ovo događa pred našim očima, a mi se ponašamo kao da imamo sve vrijeme svijeta i sva rješenja. Ja sam samo dijete i nemam sva rješenja, ali želim da shvatite da ih nemate ni vi. Ne znate kako da popravite rupe u našem ozonskom omotaču. Ne znate kako da vratite losose natrag u našu mrtvu rijeku. Ne znate kako da vratite životinje koje su sad već istrebljene i ne možete vratiti šume koje su nekoć rasle na mjestima gdje su danas pustinje. Ako ne znate kako to popraviti, molim vas, prestanite uništavati!
Ovdje ste vi možda izaslanici svojih vlada, poslovni ljudi, organizatori, novinari ili političari, ali uistinu – vi ste majke i očevi, sestre i braća, ujne i ujaci i svatko je od vas nečije dijete. Ja sam samo dijete, ali znam da smo svi mi dio iste obitelji, koja broji pet milijardi – zapravo, broji trideset milijuna vrsta! A granice i vlade nikad to neće promijeniti. Ja sam samo dijete, ali znam da smo svi zajedno u tome i da bismo trebali djelovati kao jedan jedinstven svijet sa jednim jedinstvenim ciljem. U svojoj ljutnji ja nisam slijepa i u svom strahu se ne bojim reći svijetu kako se osjećam.
U mojoj zemlji, mi stvaramo toliko mnogo otpada – kupujemo i bacamo, kupujemo i bacamo, kupujemo i bacamo. I usprkos tome, sjeverne zemlje ne žele dijeliti sa siromašnima. Čak i kad imamo više nego što nam je dovoljno, mi se bojimo dijeliti, bojimo se dati dio našega bogatstva. U Kanadi živimo životom povlaštenih – u obilju hrane, vode i skloništa. Imamo satove, bicikle, računala i televizijske aparate…
Mogla bih nabrajati dva dana. Prije dva dana u Brazilu bili smo šokirani nakon druženja s djecom koja žive na ulicama. Jedno nam je dijete reklo ovo: «Volio bih da sam bogat. A kada bih bio bogat, dao bih svoj ovoj bolesnoj djeci hranu, odjeću, lijekove, sklonište i ljubav i pažnju.» Ako je dijete na ulici koje nema ništa spremno dijeliti, zašto smo mi koji imamo sve i dalje tako pohlepni? Ne mogu prestati razmišljati o tome da su to djeca mojih godina i da takvu ogromnu razliku čini mjesto na kojem ste rođeni. I ja bih mogla biti jedno od te djece koja žive u favelama Ria. Mogla bih biti dijete koje umire od gladi u Somaliji ili žrtva rata na Bliskom istoku… ili dijete koje prosi u Indiji. Ja sam samo dijete, ali znam: kad bi se sav novac koji se troši na ratove trošio na nalaženje odgovora na probleme našeg okoliša, okončavanje siromaštva i sklapanje dogovora, kakvo bi prelijepo mjesto bila Zemlja.
U školi, čak i u vrtiću, učite nas kako da se ponašamo u svijetu. Vi učite nas da se ne tučemo sa drugima, nego da rješavamo stvari. Da poštujemo druge. Da počistimo nered iza sebe. Da ne povrjeđujemo druga bića. Da dijelimo, da ne budemo pohlepni. Zašto onda vi činite stvari za koje nama govorite neka ih ne činimo? Nemojte zaboraviti zašto pohađate ovakve konferencije i za koga to činite! Mi smo vaša vlastita djeca. Vi odlučujete u kakvom ćemo svijetu mi odrastati. Roditelji bi trebali moći utješiti svoju djecu i reći im: «Sve će biti u redu… Nije kraj svijeta. I radimo najbolje što možemo.»
No mislim da nam to više ne možete govoriti. Nalazimo li se mi uopće na listi vaših prioriteta?
Moj tata uvijek kaže: «Ono si što činiš, ne ono što govoriš.» Znajte, zbog onog što vi radite ja plačem noću. Vi, odrasli, govorite da nas volite, ali ja vas izazivam – molim vas, neka vaše djelovanje bude odraz vaših riječi.
Hvala vam.

Napomena: Slušajući govor, s engleskog na hrvatski prevele Božica Grivić i Janja Ikić. Na internet postavili aktivisti udruge Kneja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *