11.09.2009.: prisustvovali smo radovima na uređenju jednog arheološkog nalazišta kraj Vodnjana u Istri. Građevinski dio radova vodi Branko Orbanić, arhitekt iz Žminja, čija je tvrtka Kapitel specijalizirana za obnovu zaštićenih kulturnih dobara i tradicijske graditeljske baštine. Orbanić je najveći hrvatski autoritet na tom polju: njegova su istraživanja i primjena starih tehnologija proizvodnje građevinskih materijala poput vapna, kamenih ploča i prirodnih pigmenata snažno utjecala na službene konzervatorske standarde u Istri, a njegove radionice-tečajevi izgradnje kažuna u Vodnjanu su pravi hit među stanovništvom. Pravi entuzijast sa strašću priča o svom poslu i rado nam je objasnio i neke trikove.
FOTOSTRIP: GRADNJA SUHOZIDA
Ovo je suhozid na kojem se vidi nekoliko faza dovršenosti. U prvom planu je početa izgradnja jednog lica zida. Na isti način treba izvesti ovaj zavoj i zid spojiti do one bijele gomile šljunka u pozadini, cca 20 m dalje. Koristit će se kamen koji je nabacan po vrhu zida. Na slici se vidi i stražnje, potpuno obnovljeno lice zida koje gleda prema livadi.
Slaganje prvog reda kamena. Ovakvi poljski suhozidi nikada se nisu posebno temeljili jer su nastali kao posljedica raskrčivanja terena. Dovoljno je skinuti prvih 10-ak cm humusa što je ovdje već učinjeno strojem. Dubina smrzavanja terena u Istri nije velika, pa i za ozbiljnije građevine kao što su kažuni, kuće, crkvice itd., ne treba temelje ukopavati dublje od 30 cm.
Slaganje prvog reda kamena. Ovakvi poljski suhozidi nikada se nisu posebno temeljili jer su nastali kao posljedica raskrčivanja terena. Dovoljno je skinuti prvih 10-ak cm humusa što je ovdje već učinjeno strojem. Dubina smrzavanja terena u Istri nije velika, pa i za ozbiljnije građevine kao što su kažuni, kuće, crkvice itd., ne treba temelje ukopavati dublje od 30 cm.
Majstor pod stražnji dio kamena podmeće manji kamen da postigne stabilnost i nagib. Princip je da gornja ploha kamena bude horizontalna ili malo nagnuta prema unutra.
Umjesto jednog većeg, tu su došla dva manja + jedna ploča da prekrije fugu. Ključni savjet: NE KOMPLICIRATI! Ugrađuješ kamen koji si uzeo, eventualno uzmeš drugi ali sve preko toga je gubljenje vremena.
Paralelno se zida i unutrašnjost zida. Stabilnosti zida najviše pridonose dugački kamenovi vežnjaci koji su usidreni duboko u zid, odnosno prolaze skroz od jednog do drugog lica zida. Ovdje ih nema pa se i unutarnji slojevi moraju pažljivije zidati.
Majstor je čekićem skinuo bočni vrh kamena koji bi mu mogao smetati kod postave sljedećeg kamena pokraj ovoga. Pravi poljski suhozid zida se bez ikakve obrade kamena!
Treba znati kako udariti kamen da pukne kako treba. U principu bolje je sjekomice po malo nego po plohi kamena pa da se ovaj raspadne.
Problem? Desno od majstora vidljiv je je velik kamen čija je gornja ploha izbočena i nagnuta prema van. Na njoj se ne može zidati.
Nema problema! Mašklinom je kamen „razmrdan“ i malo zakrenut, a pod njega podmetnute ploče i dobivena je idealna ploha za zidanje.
I tako malo po malo, zid je spojen cijelom dužinom. Desno od zida su gomilice kamenja dovezene s gradilišne deponije kolicima.
Među kamenom je bilo dosta pravilnih ploča, pa je zidanje išlo brzo. Međutim šef gradilišta Aldo dao je primjedbu da ja zid „preuredan“! Naime, okolni poljski zidovi građeni su od priručnog kamena, a ne od biranih ploča…
…te izgledaju ovako nekako. Tako smo na kraju saznali da i među suhozidima ima šminkera i radničke klase.
FOTOSTRIP: ZIDANJE KAMENA VAPNENIM MORTOM
Evo nas na arheološkom nalazištu, crkvici Sv. Šimuna iz 9 st. Da bi se nalaz mogao prezentirati, potrebno je rekonstruirati zidove do određene visine i konzervirati ih protiv propadanja. Vanjski zidovi su završeni, sada se zidaju unutarnji.
Zidanje dva lica kamena. Kamen se zida u vapnenom mortu, a završna fuga na kruni tako sazidanog zidića bit će s bijelim cementom.
Zida se vapnenim mortom. Od vapna se koristi gašeno domaće vapno, a za manje presjeke zidova, hidrauličko vapno.
Ono se miješa s pijeskom u omjeru 1:3. Dodavanjem vode dobija se hidraulički mort (veže i pod vodom, poput cementa!). Trik je u prirodnom sadržaju aluminija i sicilija; nešto slično dobije se u kućnoj radinosti miješanjem slabo pečene opeke, gline ili zemlje crvenice u običan vapneni mort.
Tehnika zidanja je slična kao i kod suhozida. Na slici se vide male kamene pločice podmenute pod stražnju glavu kamena radi stabiliteta.
Debljina horizontalne fuge je tolika da kamen lijepo sjedne. Najveća kvrga na kamenu dođe „na nulu“, a ostatak leži na mortu, u prosjeku 1,5-2 cm. Između dva lica uzidaju se manji kamenovi i zapuni mortom.
Završna fuga na kruni zida (ali samo površinski sloj cca 1,5 cm) napravi se sa cementnim mortom od bijelog cementa. Na taj način se zid konzervira protiv ulaska vode. Nakon kojih sat vremena se zid iščetka i pomete da se kamenovi lijepo vide.
Oko crkvice se u iskopan teren (arheologija) nasipava kamena frakcija 16-32 mm, sa završnim slojem frakcije 8-16 mm u unutrašnjosti crkvice.
I rezultat izgleda ovako. Ovo je obližnja crkvica – bazilika, na kojoj su radovi izvedeni 2004. /2005. godine.
Ova crkvica sv. Cecilije također se nalazi u blizini. Izgrađena je na ruševinama rimske vile pa oko nje još traju arheološka iskapanja…
…a u međuvremenu su zidovi preventivno zaštićeni mortom koji je nabačen na traku geotekstila („filca“).
Opet smo na crkvi Sv. Šimuna. Kako je radni dan počeo, tako i završava: Branko Orbanić fotografira radove.
Prenosimo: http://www.dragodid.org/ucili-smo-od-profesionalaca-kako-se-radi-suhozid/