Kornjače predstavljaju vrlo staru i primitivnu skupinu gmazova; njihovi najstariji pronađeni fosilni nalazi datiraju iz razdoblja perma, što je oko 280 miliona godina prije nove ere. Ove spore i trome životinje prvobitno su kopneni organizmi od kojih su se neke naknadno prilagodile životu u slatkim vodama i u moru. Poput svih gmazova kornjače su hladnokrvni organizmi, odnosno nemaju stalnu tjelesnu toplinu, te je ne mogu održavati neovisnom od temperature vanjske sredine. Najbogatije su zastupljene u tropskim krajevima. Red kornjača danas obuhvaća 11 porodica sa 25 rodova i oko 250 vrsta, od kojih je šest vrsta zabilježeno i u našoj zemlji. Od ovih šest vrsta jedna je kopnena (obična čančara – Testudo hermanni), dvije su slatkovodne (barska kornjača – Emys orbicularis, riječna kornjača – Mauremys caspica), a tri morske (glavata želva – Caretta caretta, zelena želva – Chelonia mydas i sedmopruga usminjača – Dermochelys coriacea). Od morskih kornjača jedino je glavata želva redoviti stanovnik Jadrana, zelena je želva tek nedavno sa sigurnošću zabilježena, dok prisustvo sedmopruge usminjače već odavno nije zabilježeno u Jadranu.
Životni vijek
Kornjače su među najdugovječnijim životinjama na Zemlji, od kojih neki predstavnici (posebice kod porodice Testudinidae) u prirodi mogu doživjeti preko 50 godina. Pojedine su u zatočeništvu dostigle starost od 100 godina. Međutim, na temelju osteo-kronoloških analiza ustanovilo se da njihova prosječna starost u prirodi nije veća od 35 godina, zbog mnogih opasnosti koje ih vrebaju. Mogu podnijeti teške povrede tijela, njihova žilavost i vitalnost u biologiji su poznati kao rijetki primjeri među višim životinjama.
Testudo hermanni – čančara (obična kornjača)
Obična čančara (Testudo hermanni, Gmelin 1789) izuzetno je značajna i zakonom zaštićena vrsta hrvatske faune. Naseljava razmjerno usko i isprekidano područje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna područja Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke, te dijelove Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske.
U Hrvatskoj je česta u području Dalmacije do sjeverozapadne granice Zadar – Novigrad – Obrovac. Sjeverozapadno, uzduž Velebita, na otocima Rabu, Cresu i Krku, čančara je puno rjeđa. U kontinentalnim predjelima naše zemlje prirodno ne dolazi. U našoj je županiji čančara relativno česta životinjska vrsta, nalazimo je na prostoru od Konavala do doline Neretve i na otocima. Na širem dubrovačkom području naročito je česta u Dubrovačkom primorju i na Pelješcu. Također, ljudi je vrlo često udomljavaju u svojim vrtovima.
U okviru populacija koje naseljavaju Balkanski poluotok razlikuju se dvije podvrste, nominalna Testudo hermanni hermanni (Gmelin, 1789) i Testudo hermanni boettgeri (Mojsisovics, 1889). Relativno je lako međusobno razlikovati ove dvije podvrste; treba samo pogledati oblike koloracije na plastronu. Kod podvrste T. h. hermanni tamnija pigmentacija je cjelovitija i pokriva veću površinu plastrona, dok je kod T. h. boettgeri ona dosta slabije izražena sa većim nepigmentiranim prostorom u središnjem dijelu plastrona.
Životni prostor i način života
Čančara je kornjača, a svim je kornjačama životna lozinka: tko polako ide, daleko stigne. Kada osjeti opasnost, spas će potražiti u zaštiti svojega čvrstog oklopa. Izuzetno se lako navikava na sužanjstvo i vrlo često i u našem Gradu ljudi udomljavaju čančare u svojim vrtovima, stanovima ili na balkonskim terasama. Udomimo li čančaru u vrtu ili u kući (u terariju), lako će se naviknuti i snaći. U jelu nije probirač, pa joj svakojako povrće ide u tek, a usput pojede i crve, pužiće, gusjenice i slično. Bude li hrane u obilju, neće joj dodijati da pomalo žvače od jutra do mraka; nema li hrane – izdržat će bez nje i čitave tjedne. I tako dan po dan, čančara proživi svojih pedesetak i više godina. Žive pojedinačno, samo u vrijeme parenja traže partnera. Rastu vrlo sporo, ali zato imaju dugi životni vijek. Neobično je otporna te izuzetno dobro preživljava razne ozljede.
Obična čančara živi po suhim, kamenitim, grmljem obraslim toplim predjelima mediteranskog područja. Najčešća je po travnatim kamenjarskim ravnicama, gdje se često susreće po rubovima maslinjaka, šikara i na obradivim područjima. Rjeđe je možemo naći u brdovitim područjima, dok je iznad 700 m vrlo rijetka. Izbjegava ekstremne temperature, zimsko razdoblje u stanju mirovanja provodi plitko zakopana pod zemljom. Prije nego što dobro zahladi, a to je obično krajem listopada, čančara u zemlji iskopa rupu u kojoj će dočekati tople proljetne dane. Iz zimskog se sna budi tijekom ožujka i travnja i kreću u potragu za partnerom. Odmah nakon toga dolazi do parenja.
Iako inače vrlo miroljubljivi, mužjaci u vrijeme parenja postaju vrlo ratoborni. Kao pravi hrvači, suparnici nastoje jedan drugoga prevrnuti na leđa. U međusobnoj potjeri znaju se i satima sukobljavati u tako žestokoj borbi. Pobijeđeni će dugo mlatarati nogama dok mu ne uspije osoviti se. Za trajniju uspomenu na poraz, pobjednik će ga još ljuto ugristi. Kornjače grizu bezubim čeljustima kao oštrim kljunom.
Prenosimo: http://www.ciopa.hr/obicna_cancara.htm