Morske kornjače jedne su od najstarijih organizama koji žive na Zemlji. Plivaju oceanima već 150 milijuna godina, još od doba dinosaura. Jedne su od najatraktivnijih, ali i najosjetljivijih morskih kralješnjaka. Ljudi su ih godinama ugrožavali koristeći njihova jaja i meso za hranu, a oklop za izradu nakita. Njihov opstanak na Zemlji danas je ozbiljno ugrožen zbog zagađenja, devastacija plaža na kojima se gnijezde, ribarstva i turizma. Sve vrste morskih kornjača su ugrožene na globalnoj razini, a neke od njih imaju status i kritično ugroženih.
Od davnina morske kornjače imaju bitnu ulogu u mnogim kulturama. Zbog dugovječnosti i tajanstvenosti često su bile simbol mudrosti.
Oklop kornjača sastoji se od dva sloja. Unutrašnji sloj kostura sastoji se od kostiju koje im daju potporu. Vanjski sloj ima ulogu zaštite. Oklop se sastoji od međusobno spojenih proširenih rebara. S gornjim dijelom oklopa, koji još nazivamo i karapaks, srasla je i kralješnica. Donji dio oklopa nazivamo plastron. Karapaks može biti okoštan tj. sastojati se od keratina (isto tkivo koje tvori i naše nokte) kakav imaju gotovo sve vrste morskih kornjača, ili kožasti, bez okoštanih ploča, kakav ima samo jedna vrsta morskih kornjača (sedmopruga usminjača). Okoštale pločice na karapaksu nazivamo skute. Vrste morskih kornjača se raspoznaju upravo po različitom broju i uzorku pločica na oklopu i uzorku ljuska na glavi (ili nedostatku istih).
Rasprostranjene su u suptropskim i tropskim morima, iako neke vrste žive i oko Aljaske i poluotoka Newfoundland na sjeveru i Čilea i Argentine na jugu.
Iako nemaju vidljive uške, morske kornjače imaju uši, samo su njihovi bubnjći presvučeni kožom. Najbolje čuju niske frekvencije. Njuh je najbolje razvijeno osjetilo morskih kornjača, njime mogu čak nanjušiti plažu na kojoj su se izlegle, kada na nju ponovno dođu na gniježđenje. U vodi vide dobro, ali su na kopnu kratkovidne.
Zašto su morske kornjače važne?
Kornjače su bitne za ekosustav jer ga, svojim djelovanjem u njemu, održavaju u ravnoteži. Najbolji primjer toga je zelena želva, koja se hrani morskom travom i algama te na taj način omogućava optimalne uvjete na razvitak te bitne ekološke zajednice i svih životinjskih vrsta koje žive u njoj. Nazivamo ih još i “krovnim vrstama” (eng. umbrella species), što znači da njihovom zaštitom štitimo i njihovo stanište, a samim time i druge vrste koje žive u tom staništu, a manje su karizmatične od morskih kornjača. S obzirom da je stanište morskih kornjača jako veliko, tako štitimo i veliki broj drugih morskih organizama. Još jedna važna uloga morskih kornjača je ona kao bioturbatora u okolišu. Što to znači? Morske kornjače tijekom hranjenja na dnu miješaju zemljane i vodene naslage, čime potiču vraćanje nutrijenata iz sedimenta morskog dna u stupac morske vode, čime se ona dodatno obogaćuje. Da nema bioturbacije, istaloženi materijal bi nestao iz morskog kemijskog sustava.
Sistematika
Prema okolišu u kojem žive razlikujemo kopnene, slatkovodne i morske kornjače.
Danas morima pliva 7 različitih vrsta morskih kornjača: zelena ili golema želva (Chelonia mydas), karetna želva (Eretmochelys imbricata), glavata želva (Caretta caretta), kempijeva želva (Lepidochelys kempii), pacifička maslinasta želva (Lepidochelys olivacea), ravnoleđa želva (Natatot depressus) i sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea).
Trenutno se među znanstvenicima vodi debata o postojanju još jedne vrste morskih kornjača- crne želve (Chelonia agassizii). Naime, populacije zelenih želvi koje žive na istočnom dijelu Tihog oceana se fizički razlikuju od ostalih populacija zelenih želvi. One imaju tamniji karapaks- od tamnosivog do crnog, manje su i imaju malo drugačiji oblik oklopa. Unatoč fizičkim razlikama, filogenetske analize (filogenija je znanstvena disciplina koja proučava evolucijske odnose između vrsta) nisu pokazale postojanje dviju različitih vrsta. Stoga ne možemo sa sigurnošću govoriti o crnoj želvi kao zasebnoj vrsti.
Pretpostavlja se da su morske kornjače prvenstveno bile kopnene životinje, koje su naknadno prešle u more. Njihov davni predak, Archelon ischyros, bio je najveća kornjača koja je ikada živjela na Zemlji. Bio je dug oko 4 m, imao raspon između prednjih peraja širok oko 4,5 m i težio 3 tone! Živio je tijekom kasne Krede (prije otprilike 75 milijuna godina) u moru i imao kožasti oklop poput današnje sedmopruge usminjače. Posjedovao je najoštriji i najsnažniji kljun od svih morskih kornjača, pa se pretpostavlja da se hranio rakovima, školjkašima ali i glavonošcima. Izumro je prije 65 milijuna godina (početkom Kenozoika) zajedno sa većinom dinosaura. Prvi fosilni nalaz pronađen je 1895. godine u SAD-u, u saveznoj državi Južna Dakota.
Današnje morske kornjače pripadaju u podred krijovratki (Cryptodira), natporodicu Chelonioidea.
Sve vrste morskih kornjača možemo svrstati u 2 porodice:
Cheloniidae je porodica koju čini 6 vrsta morskih kornjača, čija je glavna karakteristika tvrdi keratinizirani oklop, koji se sastoji od okoštanih ploča (skuta).
Dermochelyidae je porodica koju čini samo jedna vrsta morskih kornjača (sedmopruga usminjača). Karakteristika ove porodice je mekani kožasti oklop bez okoštanih ploča.
Iako većina morskih kornjača ima globalnu rasprostranjenost, u Jadranu žive samo tri vrste morskih kornjača: glavata želva (Caretta caretta), zelena želva (Chelonia mydas) i sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea).
Što morske kornjače jedu?
Ovisno o vrsti, morske kornjače mogu biti mesojedi (jedu hranu koja je isključivo životinjskog porijekla), biljojedi (jedu hranu biljnog porijekla) ili svejedi (jedu hranu i životinjskog i biljnog porijekla). Izgled i struktura čeljusti mnogih vrsta prilagođena je načinu njihove prehrane. Tako zelene želve, koje su jedina vrsta biljojednih morskih kornjača, imaju zupčastu čeljust koja im omogućava lako kidanje morske trave i algi, glavate želve su razvile jake čvrste čeljusti prilagođene lomljenju tvrdih ljuštura rakova i školjaka, dok precizna čeljust nalik na škare sedmoprugim usminjačama olakšava hranjenje mekanim meduzama.
U potrazi za hranom najviše se koriste mirisom. Osjetilo njuha najbolje je razvijeno osjetilo morskih kornjača. Osim plijena, mogu nanjušiti i plažu na kojoj će se gnijezditi. Kornjače “njuše” tako što otvore usta i lagano usisavaju vodu kroz nos, te je nakon toga ispljunu van kroz usta.
Morske kornjače nemaju zube u ustima pa ih stoga nazivamo kljunom. U njemu se nalaze nabori i grebeni koji su veoma oštri, a sam stisak čeljusti je iznimno jak, dovoljno da može razbiti čvrste ljušturice rakova i školjki. Hranu ne žvaču već je samo gutaju.
Glavate želve svojim jakim čeljustima mogu bez problema lomiti ljušture rakova i školjke, koje su njihova omiljena hrana. Osim njih, glavate želve mogu pojesti bilo koju hranu životinjskog porijekla koju mogu uloviti, te ih stoga nazivamo mesojednim oportunistima.
Suprotno od njih, zelene želve hrane se morskom travom i algama, što ih čini jedinim morskim kornjačama koje se hrane isključivo biljnom hranom. No, nisu one vegetarijanci od početka. Naime, kada se tek izlegu, glavninu prehrane zelenih želvi čini životinjska hrana. Njome se hrane dokle god ne narastu dovoljno da započnu život u neritičkoj provinciji. Tada prelaze na biljnu ishranu, kojom se hrane do kraja života.
Sedmopruge usminjače prefiraraju prehranu meduzama. Pretpostavlja se da su meduze jedan od razloga zbog kojeg sedmopruge usminjače rone na velike dubine. Meduze tijekom dana obitavaju na velikim dubinama, a tek tijekom noći dolaze bliže površini vode. Moguće je da se zajedno s njima kreću i morske kornjače. Iako morske kornjače imaju dobro razvijen vid i pod vodom vide dobro, ipak ne mogu raspoznati plastičnu vrećicu od meduze. Ako zamijene plutajuće smeće za omiljeni plijen, to može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema. Naime, pojedena plastična vrećica može dovesti do zapetljaja crijeva, što nekada završava smrću životinje. Osim direktnog utjecanja na zdravlje, vrećica u želudcu kornjače smanjuje njegov slobodan volumen, što znači da u njemu ostaje manje prostora za hranu, a time i manji unos energije. Životinja koja može unijeti manje hrane nego što joj treba postupno slabi, dok na kraju ne postane iznemogla i ugine.
Još jedan od problema u prehrani za jadransku populaciju kornjača je smeće sa dna. Naime, s obzirom da je Jadran plitko more, morske kornjače se hrane pridnenim plijenom, a time riskiraju da pojedu i smeće koje leži na dnu. Najbolji primjer toga je jedno istraživanje tijekom kojeg je otkriveno da je čak 35% glavatih želvi u svojim želucima imalo ostatke nekog morskog otpada (plastike, konopa, stiropora). Naime, dno Jadrana je puno smeća sa brodova, koje je zbog plićine samog mora, dostupno morskim kornjačama.
Ugroženost
Jedan od glavnih uzroka smanjenja populacija glavatih želvi je nestanak pješčanih plaža, iskopavanje pijeska i promet na gnjezdištima, te uznemiravanje.
Morske kornjače nailaze na opasnosti čim se izlegu. Na njihovom putu do mora, susreću se sa mnogim grabežljivcima, onim prirodnim (rakovi, morske ptice), ali i onima koji su na plažu došli zahvaljujući ljudima (psi, lisice, štakori, divlje svinje).
Pješčane plaže ne vole samo morske kornjače. One su omiljene i među turistima, a njihova buka ometa kornjače koje traže povoljno mjesto za gradnju gnijezda. Ako je buka konstantna, kornjače odustaju od gniježđenja na nekoliko dana. Ako se ometanje nastavi i idući put kada dođu na plažu, one mogu u potpunosti odustati od razmnožavanja za tu sezonu.
Zbog turista se grade i veliki hotelski kompleksi uz plaže, a njihova umjetna svjetla privlače kornjačice na putu prema moru, te one kreću u krivom smjeru, udaljavajući se od mora i izlažu se mnogim opasnostima kao npr. pogibanju na cesti.
Veliki problem za kornjače također predstavlja smeće koje pluta morem Katkada znaju progutati ribarske udice, a najveću opasnost za njih predstavljaju najlonske vrećice, koje kornjače zamijene za meduze i pojedu, što može dovesti do zdravstvenih komplikacija, a na kraju i do smrti.
U moru morskim kornjačama najveća su prijetnja ribarske mreže u koje se kornjače slučajno zapletu i na kraju uginu. U nekim zemljama u svrhu smanjenja slučajnog ulova koriste se TED uređaji (Turtle Excluder Device), koji predstavljaju “prozor” pomoću kojeg kornjača uhvaćena u mrežu može izaći, a ostatak ulova ostaje u njoj.
Ugroženost morskih kornjača u Jadranu
Najveći problem ugroženosti morskih kornjača u Jadranu predstavlja slučajan ulov mrežama stajaćicama i pridnenim koćama.
Samo se u sjevernom Jadranu mrežama stajaćicama godišnje slučajno ulovi između 500 i 4000 kornjača, sa smrtnošću do 74%. Pridnenim koćama ulovi se 2000 do 4000 kornjača godišnje sa smrtnošću oko 20%.
Iako rjeđe uzrokuju smrtnost životinje, pridnene koće su se pokazale kao veća prijetnja jadranskim morskim kornjačama. Naime, pridnene koće se koriste u plitkom obalnom pojasu, gdje obitavaju veće jedinke koje, zbog njihove biologije, imaju najveći reprodukcijski kapacitet, a time i najveći utjecaj na brzinu populacijskog rasta. Micanje tih jedinki iz populacije ima velik utjecaj na populaciju i uzrokuje njen negativan rast (tj. smanjenje populacije). Stoga je globalni prioritet u zaštiti morskih kornjača smanjenje ulova ili smrtnosti u pridnene koće. U tu svrhu potrebno je provesti edukaciju ribara.
Često se uhvaćene kornjače nalaze u stanju “zimskog sna” tj. hibernacije i tada je potrebno kornjaču prvo oživjeti prije nego se vrati nazad u more. Ukoliko se to ne napravi, kornjača se može utopiti.
Puno više informacija možete pronaći na portalu Instituta “Plavi Svijet”
Preuzeto: http://plavi-svijet.org/hr/kornjace/