Postoje stabla za koja se čovjek veže i koja postanu dio obitelji. Takve emotivne veze nisu rijetkost, stoga je tuga koja se javlja kada jednoj takvoj vezi dođe kraj jednaka gubitku bliske osobe.
Oduvijek postoji veza stabla i čovjeka, a kad je to stablo uz kuću, u dvorištu, kad živi s obitelji, onda je to neraskidiva veza koja traje generacijama. Upravo takva veza postojala je u Lovincu, zaseoku Lipać, jednom malom selu u Lici, u dvorištu obitelji Krpan koje se protezalo uz brdašce do ruba šume. Danas je to rubni dio 64 odjela gospodarske jedinice Kosurina –Bogunica kojom gospodari Šumarija Sveti Rok. I upravo na tom brdašcu prije otprilike 300 godina iznikla je mala biljčica, mala bukva. Prolazile su godine, čuvali su je od razigrane djece da je ne slome, stresali snijeg s njenih grančica, ograđivali kako bi je zaštitili od stoke i živjeli s njom. Hlad koji je počela stvarati bio je utočište za domaće životinje u vrućim ljetnim danima, a kad je porasla svojim hladom mamila je stanovnike sela da sjednu ispod nje, odmore se i, što je najvažnije, podivane o svakodnevici koja se živi u selu. Ispod nje se plakalo, smijalo, slavilo i tugovalo, ispraćalo u daleke zemlje kad se iz sela odlazilo trbuhom za kruhom. Krila je tugu majki koje su ispratile sinove u ratove, a u ovim krajevima bar je ratova bilo.
Slušala je ova bukva i vrisku djece, svirku svatova, rađale su se ljubavi pod njenim granama i sve je to bukva upijala u svoje godove, svaki god može ispričati svoju priču, i tužnu i sretnu jer to je život.
Uz ovu rasle su još tri bukve, ali ona ostaje zadnja, druge su se davno predale, slomile ili su ih posjekli. U svojoj starosti u sebi je prigrlila bazgu i lijesku koje su rasle iz njenog debla i tako ih je čuvala dok god je postojala.
Ponosno je ona nosila svojih tristo godina, veličinom privlačila poglede, izazivala divljenje, opsegom od 5,5 metara zaslužno je bila ljubimica obitelji Pere Krpana. Slušao je Pero od svog djeda razne priče, ispod bukve upijao mudrosti života što je samo starost može imati, a bukva kao neki stražar sačuvala uspomene na te dane.
A onda jednog dana dođe trenutak kad stari div više ne može izdržati teret godina, vjetra, snijega i slomi se uz jauk koji odjekne do najviših vrhova Velebita koji ga je štitio svojom velebnošću.
Zaiskrila je suza u očima Pere i Kate Krpan dok su tu noć slušali lom stabla koje je raslo uz njihovu kuću oduvijek. Kao da se srce lomi i krši, stegne u grudima. Ostala je praznina u dvorištu, ali još je veća ona u duši jer nema više stare bukve u čiju se krošnju pogleda svako jutro kad se otvore oči, bukve koja je znala sve tajne jedne obitelji, povijest jednog malog ličkog sela.
Zadnje što će bukva dati obitelji uz koju je rasla par stoljeća je toplina u hladnim zimskim noćima. Oko 15 prostornih metara drva koliko je dala tiho će pucketati u peći, a priče o jednom stablu koje je nekad bilo tu još će se godinama prepričavati. Ali ostavio je ovaj div svoga traga, ostavio je potomstvo u mnogim manjim i većim bukvama koje su razasute po brdašcu iznad kuće obitelji Pere Krpana i možda je jedna od njih započela dugi život u kojem će pratiti neke buduće generacije i događaje malog podvelebitskog sela.
Prenosimo: http://casopis.hrsume.hr/pdf/276.pdf#page=40