Činjenice o suncu
Sunce je zvijezda, što znači da ima jaki izvor energije, visoku temperaturu i zrači mnogo svjetlosti. Zato ću ovdje reći nešto više o našoj zvijezdi. Odmah da kažem, za one nevjerne, da ljudi ne mogu živjeti na Suncu jer:
a) temperatura na površini Sunca dostiže oko 5700° K,
b) na Suncu postoje plinovi koji se ne mogu udisati,
c) ne postoji kruta površina na kojoj bi mogli stajati.
Sunce je od Zemlje udaljeno 150 milijuna kilometara ili točnije, 149,6 milijuna kilometara. Ta udaljenost se još naziva i astronomska jedinica. Promjer Sunca iznosi 1,39 milijuna kilometara, a to znači da je od Zemlje veće 109 puta. Ovo isto tako znači da je naše Sunce jedna sasvim obična zvijezda koja se ni sa čime posebno ne ističe od milijardi drugih zvijezda u našoj galaktici. Smješteno je na rubu galaktike, uz njezinu ravninu, na udaljenosti oko 30 000 svjetlosnih godina od njezina centra. Oko centra Mliječnog puta (naše galaktike, u narodu poznatije kao Kumova slama), obiđe za 225 milijuna godina, brzinom od 230 kilometara u sekundi.
Žuti patuljak
Naše Sunce spada u klasu zvijezda koje nazivamo žuti patuljak. Što to znači? To znači da ima mnogo većih zvijezda od našega Sunca i da ono sjaji žutom svjetlošću. Vrlo je postojano, a to znači da nema velikih oscilacija u sjaju i temperaturi, što je jako važno za opstanak života na Zemlji. Sunce se isto okreće oko svoje osi, ali kako ono nije sazdano od čvrste tvari, nego od plinova, njegova površina se ne okreće istom brzinom. Ekvatorski dijelovi Sunca se okrenu za 25 dana, dijelovi prema polovima se okreću sporije, da bi dijelovi na polovima napravili jedan okret za duže od 30 dana. To se naziva sideričko vrijeme rotacije Sunca. Kada rotaciju Sunca mjerimo sa Zemlje, ona traje 27 dana i to se vrijeme naziva sinodički period.
Masa Sunca iznosi 330 tisuća Zemljinih masa. Starost Sunca se procjenjuje na oko 4,5 milijardi godina, a ima zalihe energije za život još idućih 5 milijardi godina. Znači, možete odahnuti, Sunce će još dugo živjeti:o)
Sunce zrači u svim dijelovima spektra, pa tako i radio-valove. Ono je najveći izvor radio-valova na našemu nebu, ali samo zato što nam je blizu. Postoje zvijezde koje zrače neusporedivo više radio-valova ali kako su one jako daleko, mi ih ne možemo primijetiti bez posebnih instrumenata. Površina Sunca se naziva fotosfera i ona je najniži dio Sunčeve atmosfere. Srednji dio, koji se proteže oko 10 tisuća kilometara iznad fotosfere, naziva se kromosfera. Rijeđa je i nepravilnoga oblika. Najgornji dio se zove korona. To je najrjeđi dio Sunca koji se teško zapaža. sjaj joj je oko milijun puta manji od fotosfere, ali joj je temperatura nekoliko milijuna stupnjeva. Kada promatramo Sunčevu fotosferu, primjećujemo da se na njoj pojavljuju i nestaju tamne mrlje. One se nazivaju Sunčevim pjegama.
Što su te pjege i zašto su tamo? Sunčeve pjege su veoma jaki izvori elektromagnetskog zračenja iz unutrašnjosti Sunca. Njihova temperatura je oko tisuću stupnjeva niža od ostale površine Sunca pa ih zbog toga i vidimo kao tamne pjege. Sastoje se iz dva vidljiva dijela: sjene – umbre, i polusjene – penumbre. U većini slučajeva, pjege se pojavljuju u grupama i nikada se ne pojavljuju na polovima Sunca. Pjege, ako su velike, mogu se promatrati i prostim okom, naravno kroz tamni filtar, ili u slučajevima kada je magla toliko gusta da nam omogućava da prostim okom gledamo u Sunce. Pjege je prvi puta znanstveno izučavao Galileo Galilei 1611. godine. Osim pjega, u srednjem sloju Sunčeve atmosfere, kromosferi, možemo često primijetiti i svjetlija područja, koja su u uskoj vezi sa pjegama, a radi se o fakulama. Fakule su usijani oblaci kalcija, koji su topliji od ostale površine Sunca, pa ih zato i vidimo kao sjajnija područja. Neki ih još nazivaju i flokule.
Na slici dolje se jasno sastav pjega, tamna područja – umbra, okružena polusjenom – penumbra, a u njihovoj okolini, bliže rubu, primjećuju se svijetla područja ili fakule.
Sunčeve pjege
Što se još može vidjeti na Suncu?
Pa, prostim okom, gotovo više ništa, osim za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Ako imamo sreće, tada možemo zapaziti jednu novu pojavu, visoko nad površinom Sunca. To je protuberanca ili prominencija. Protuberance su mlazovi usijane materije koje su izbačene u vis i imaju oblik petlji ili lukova. Temperatura im može doseći oko 20 tisuća stupnjeva. Gustoća im je oko dva puta veća od gustoće okolne korone. Protežu se iz kromosfere u koronu. Postoji više vrsta prominencija kao što su :mirne, aktivne, eruptivne, koronalne te protuberance Sunčevih pjega. Sve one imaju svoje specifičnosti po kojima ih prepoznajemo i dijelimo. Uz pomoć raznih astronomskih instrumenata i opreme, kao što su spektrografi, koronografi, filtri i ostalo, možemo opažati i druge pojave na Suncu kao što su Sunčev spektar, filamenti, Sunčevi bljeskovi, protuberance i ostalo. Nama to ovoga trenutka nije zanimljivo jer se radi o metodama i načinima promatranja te mjerenja, koja zbog niza razloga nisu baš dostupna astronomima amaterima.
Spomenuo sam pomrčinu Sunca, pa da je malo razjasnim. Kako nastaje pomrčina Sunca? Svi znamo da se Mjesec kreće oko Zemlje. Na svome putu, ponekada se nađe postavljen između Zemlje i Sunca, pa svojim prividnim diskom djelomično ili potpuno zakrije Sunce. Posve je slučajnost da su prividni promjeri Sunca i Mjeseca približno jednaki, pa zbog toga možemo promatrati tri vrste pomrčine Sunca.
Prva vrsta je djelomična pomrčina Sunca, a nastaje kada prividni disk Mjeseca samo djelomično zakloni Sunce. Tada vidimo samo dio Sunca koji ima oblik većeg ili manjeg srpa (polumjeseca).
Druga vrsta je potpuna pomrčina Sunca i nastaje kada se Mjesec nađe u idealnoj udaljenosti od Zemlje, baš toliko da potpuno prekrije vidljiv disk Sunca. Tada Sunce postane nevidljivo, oko nas se spusti sumrak, temperatura padne za nekoliko stupnjeva, a na nebu se vidi “crno sunce” odnosno sjaj korone oko crnog diska. Nešto vrlo upečatljivo, što se nikada ne zaboravlja. Potpuna pomrčina može najduže trajati 7,5 minuta. Zanimljiva je jedna pojava koja se može vidjeti samo za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Radi se o takozvanom dijamantnom prstenu, a nastaje kada zrake Sunca, neposredno prije totaliteta ili odmah nakon totaliteta, zasijaju kroz rezmake između planina na Mjesečevom rubu. Tada tamni Mjesečev disk na tome mjestu, bude okupan sjajnim “dijamantima”. Prvi puta ju je promatrao Engleski astronom amater Francis Bailey, 1836. godine, koji joj je i dao ime.
Treća vrsta pomrčine Sunca je prstenasta pomrčina. Nastaje na način da Mjesec dođe u položaj da je udaljeniji od Zemlje, pa je prividno manji u odnosu na prividnu veličinu Sunca i tada ne može potpuno prekriti vidljivi dio Sunca, pa se oko vidljive pločice Mjeseca zamjećuje dio Sunca u obliku prstena. Odatle i ime prstenasta pomrčina. U tom slučaju, korona se ne vidi.
To bi ukratko bilo ono najzanimljivije o našoj zvijezdi Suncu. Kako izgledaju amaterska promatranja Sunca, možete pogledati na ovoj stranici. Ako vas zanimaju profesionalna promatranja Sunca i crteži Sunčeve fotosfere koje su radili profesionalni astronomi, još u doba prije našega rođenja, na velikim svjetskim zvjezdarnicama, onda to možete pogledati ovdje. Na internetu postoji mjesto sa kojega svaki dan možete pogledati sliku Sunca za taj dan kao i pronaći sve bitne podatke vezane uz Sunce toga dana ili perioda. Jednako tako i puno linkova na druga mjesta na internetu, u vezi Sunca. Na još jednome mjestu možete pogledati slike Sunca u raznim dijelovima spektra, kao i sve ostalo.
Izvor: prenešeno s Danijelov brlog bloga http://www.danijel.info/astronomija/sunce.html