Narodni nazivi: cmilić — cmio — čuvarka — divlje smilje — gromovna trava -— možek — nastran — netres — netrisak — ozluživ — pazikuća — pod silu živ — rosa u zlu dobra — smiljak — stolist — treset — uhovnik — ušna — vazdaživ — žednjak.
Opis biljke: čuvarkuća je trajna biljka s debelom lisnom rozetom. Listovi su debeli, mesnati i proviđeni šiljastim vrhom. U ljetu izraste 10 do 30 cm visoka cvjetna stapka koja je pokrivena malim Ijuskastim listićima. U lažnom šticu poredani cvjetići zvjezdastog su oblika, svjetlocrvene boje, a kod nekih podvrsta žute do crveno-ljubičaste.
Miris i okus: listovi su bez mirisa, a ukusa su sluzasta, malo trpka, kiselkasta i nalik na okus trave.
Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz.
Stanište: čuvarkuća je prvobitno bila biljka kamenjara južne Evrope. Karlo Veliki je naredio da se ta biljka sadi radi njezine ljekovitosti i otada se raširila po cijeloj Evropi. Biljka je vrlo skromnih, gotovo nikakvih zahtjeva, nalazi se još u seljačkim i drugim vrtovima, te na slamnatim krovovima seljačkih kuća, a ponekad i na krovovima pokrivenim crijepom.
Ljekoviti dijelovi biljke: prema potrebi se sabiru svježi listovi (Sempervivi tectori folium) od početka ožujka do kraja listopada. Svježi sok (Sempervivi tectori succus) dobiva se tiještenjem listova.
Ljekovite i djelotvorne tvari: tanin, biljna sluz, masno ulje, smola, kalcijev malat, mravlja i jabučna kiselina. Sigurno je da su u biljci sadržane i druge, do sada još neistražene, ljekovite tvari.
Ljekovito djelovanje: ova biljka, doduše, nije u službenoj upotrebi, no ipak je još u starom i srednjem vijeku uživala veliki ugled. Kasnije, osim seljačkog stanovništva, jedva da se još tko njome služio. Tek se moderna homeopatija bavila tom biljkom, pa je ponovo postala poznata i cijenjena. Svježe zdrobljeni listovi ili čisti sok kao sredstvo koje hladi i steže, stavlja se na rane, upale, čireve, opekotine, i na bolna mjesta, nastala gihtom. Svježe ubrani listovi, pripremljeni kao čaj, a istovremeno i oblozi u obliku laganog ocjetka, primjenjuju se kao pouzdano sredstvo protiv pojasastog osipa (herpes zoster), zloćudnih kožnih bolesti, raspucane kože, hemeroida i glista (dr W. Winkelmann).
U novije se vrijeme priprema svježi sok od cijele biljke, bilo u obliku tinkture ili kao homeopatski preparat, te ga preporučuju neki autori (Munch, Stauffer i dr.) kod gnojne upale zubnog mesa i kod upala grla, čak se spominje primjena kod raka na maternici (carcinoma uteri).
Mast od čuvarkuće priprema se tako, da se u toplu i tekuću svinjsku mast pomiješa svježe istiješteni sok iz listova i ostavi da se ohladi. Ta se mast upotrebljava za liječenje zgnječenog tkiva (kontuzija), ozljeda uslijed nezgoda, rana, upala, opekotina, uboda insekata i dr. Još jedan recept za izradu masti naveden je u “primjeni u pučkoj medicini”. Ljekovitost i jedne i druge masti traje samo godinu dana.
Primjena u pučkoj medicini: primjena u pučkoj medicini bila je oduvijek vrlo raznovrsna. Sok istiješten iz svježih listova vrijedi kao sredstvo protiv uboda od insekata. Nadalje se taj sok upotrebljavao protiv griže i griži sličnom proljevu, a i kao sredstvo protiv crijevnih parazita.
Kod probadanja u području slezene ili bolova u slezeni kuhaju se listovi čuvarkuće u mlijeku i dobivena kaša polaže na bolna mjesta što je moguće toplija. Svježi sok služi za obloge kod rana koje krvare, a mast za opekotine kao i za rane uzrokovane kiselinom.
Isto tako se svježi sok upotrebljava kod početnog stanja crvenog vjetra (erysipelas), kod skrofuloznih čireva i kod rana koje slabo zacjeljuju.
Svježi se sok izvana primjenjuje kod čireva na oku, kod bolova i curenja uha.
Kurje oči i sunčane pjege s očitim se uspjehom suzbijaju svježim sokom čuvarkuće. Sok se preporuča i za klistiranje kod napadaja groznice. Kod nagluhosti, izazvane skrućenim žutim ušnim sekretom, kapa se svježi sok listova u uho jer on rastvara sekret.
Jedan do dva lista čuvarkuće stave se u čašu vode i taj se hladni napitak pije nakon što je odstajao pola sata, a gasi žeđ onima koji imaju groznicu. Sok čuvarkuće, pomiješan s nešto jakog bijelog vina, služi za tjeranje glista. Iz “zbirke recepata kućnih lijekova” Philippine Welser, supruge nadvojvode Ferdinanda, koji je vladao u Tirolu od 1557-1580. god.: “Čuvarkuću gusto zakuhati, k tome dodati soka brđanke, na kraju dodati sasvim malo smole i nešto svinjske masti, to prokuhati, odstraniti sa vatre i tako dugo miješati dok sve ne bude hladno i tvrdo. Ova je mast vrlo dobra kod ozljeda i svježih rana.”
Primjena u liječenju životinja: u alpskim područjima postojale su ranije mnoge masti za liječenje rana i ozljeda stoke, pripremljene sa čuvarkućom, srčanikom i borovicom.
Nešto iz povijesti nauke o ljekovitom bilju: vrlo je zanimljivo poglavlje u toj povijesti upravo čuvarkuća. Iz devetog stoljeća sačuvane su tzv. odredbe o seljačkim gospodarstvima (“Capitulare de villis”) koje vjerojatno potječu od Karla Velikog ili njegova sina Ljudevita Pobožnog. U toj se odredbi, među ostalim, nabrajaju 72 biljke čiji se uzgoj i njega naređuju. Odredba završava nabrajanje rečenicom: “i seljak treba čuvarkuću imati na svojoj kući!” Prema shvaćanju tadašnjeg vremena štitila je čuvarkuća kuću na čijem je krovu uspijevala od udara munje. Tisuću godina nakon te odredbe još se i danas ta svojevrsna biljka sa svojom lijepom lisnom rozetom nalazi tu i tamo na krovovima seljačkih kuća, staja ili pojata.
Napomena: sličnog su sastava i ljekovitog djelovanja i druge vrste iz toga roda, npr. Sempervivum alpinum Griseb. i druge, no te se vrste rjeđe nalaze u slobodnoj prirodi pa se, kao i čuvarkuća, za liječenje najviše upotrebljava uzgojena kod kuće.
Prenešeno: http://www.val-znanje.com/index.php/ljekovite-biljke/1099-cuvarkuca-sempervivum-tectorum-l
Uzgoj čuvarkuće
Čuvarkuću je lako uzgojiti iz njenih podanaka. To je vrlo otporna biljka koja se može uzgajati u teglama ili na otvorenom.
Dostupna je u različitim bojama, a naraste do dvadesetak centimetara. Kamo god da je posadite nećete pogriješiti. Imat ćete lijep ukras, a uz to i lijek nadohvat ruke.
Zanimljivo je da čuvarkuća djeluje i nakon zamrzavanja. To je logična posljedica njene visoke tolerancije na hladnoću i sposobnosti preživljavanja u zimskim uvjetima.
Bere se od ožujka do listopada, a ako je u tegli onda i tijekom čitave godine.
Trudnice i dojilje trebaju izbjegavati čuvarkuću.
Od kojih bolesti vas čuva čuvarkuća
Otpornost čuvarkuće najbolje opisuje njeno latinsko ime Sempervivum, što u prijevodu znači “uvijek živuća”.
To je višegodišnja biljka iz porodice tustikovki, poznata i pod nazivima cmilić, možek, netres, pod silu živ, treset, uhovnik, ušna, vazdaživ i žednjak.
Karakteriziraju je debeli mesnati listovi puni vode te cvjetovi zvjezdastog oblika.
Čuvarkuća raste od Maroka do Irana, kroz planine Pirinejskog poluotoka, Alpa, Karpata, Balkana, Turske i Kavkaza.
Na našim područjima češće služi kao ukrasna nego ljekovita biljka.
Neki od vas možda je se sjećaju i kao biljku s kojom su vam u djetinjstvu liječili uhobolju.
Sastav i ljekovito djelovanje čuvarkuće
Čuvarkuća sadrži tanin, biljnu sluz, masno ulje, smolu, kalcijev malat, mravlju i jabučnu kiselinu.
Moderna su istraživanja potvrdila da posjeduje vrlo vrijedne kiseline, flavonoide i ugljikohidrate.
U narodnoj medicini koristi se zbog svojih antiupalnih, adstringentnih i diuretičkih svojstava.
Primjenjuje se u obliku soka, obloga, masti, tinkture ili čaja.
Najbolji prirodni lijek za uhobolju
Čuvarkuća je stari narodni lijek za uhobolju, oštećenja bubnjića i gubitak sluha. Njen sok rastvara višak skrućene smole (cerumena) u uhu i općenito smanjuje bol.
Mnogi su se uvjerili da djeluje bolje nego kapi iz ljekarne, a čak je i neki pedijatri preporučuju za djecu.
Da bi se njome liječili dovoljno je istisnuti 2 do 3 ml soka iz lista, ukapati u uho, malo odležati i nakon nekoliko minuta pustiti da sok iscuri van iz uha.
Izvanredan lijek za kožne bolesti i rane
Čuvarkuća ima slično djelovanje aloe veri, koja je poznata u liječenju različitih kožnih tegoba.
Ova se biljka smatra jednim od najsigurnijih lijekova za širok spektar kožnih bolesti.
- Zbog antiupalnih i antiseptičkih svojstava služi i kao odlična prva pomoć kod opekotina, uboda i ugriza, jer pruža brzo olakšanje i smirenje.
Čuvarkućom možete tretirati:
- crveni vjetar (erysipelas)
- kurje oči
- pjegice
- rane i čireve
- herpes zoster
- upale oka i uha
- zloćudne kožne bolesti
- tvrdu kožu na tabanima
- opekotine, ubode i ugrize
Problematično mjesto jednostavno premažite sokom čuvarkuće ili stavite oblog od prerezanog lista.
Sok čuvarkuće
Sok čuvarkuće sadrži polisaharide i antibakterijske spojeve koji se učinkovito bore protiv bakterija.
Pomaže i kod živčanih smetnji, strahova i padavice, te protiv crijevnih parazita.
Može se piti ili grgljati u slučaju bronhitisa, gnojne upale zuba, uha i grla.
Preporučuje se kod zloćudnog tumora maternice i usne šupljine.
Pijte tri žličice soka na dan ili pojedite nekoliko listova ove biljke.
Čuvarkuća u medu
Ova smjesa uspješno liječi miome i ciste na maternici te probleme sa štitnjačom.
Djeluje detoksikacijski te se preporučuje nakon neumjerenosti u jelu i piću.
Pomiješana s vrućom vodom, smjesa čuvarkuće i meda snizuje temperaturu.
Sameljite 750 g listova čuvarkuće i pomiješajte ih s kilogramom meda.
Uzimajte jednu žlicu ujutro natašte i tijekom dana jednu do dvije žlice.
Čaj od čuvarkuće
Čaj od čuvarkuće izvrstan je kod obilnih menstruacija, menstrualnih grčeva, proljeva i čireva.
Kuhajte 10 g svježe ili 12 g osušene čuvarkuće 15 minuta u 250 ml vode.
Procijedite i pustite da se ohladi. Ujutro natašte popije šalicu čaja, a nakon toga svaki sat po jednu žlicu čaja.
Prenešeno: http://www.nevencarin.com/blog-detaljno/cuvarkuca