Čuvarkuća

Narodni nazivi: cmilić — cmio — čuvarka — divlje smilje — gromovna trava -— možek — nastran — netres — netrisak — ozluživ — pazikuća — pod silu živ — rosa u zlu dobra — smiljak — stolist — treset — uhovnik — ušna — vazdaživ — žednjak.

Čuvarkuća

Opis biljke: čuvarkuća je trajna biljka s debelom lisnom rozetom. Listovi su debeli, mesnati i proviđeni šiljastim vrhom. U ljetu izraste 10 do 30 cm visoka cvjetna stapka koja je pokrivena malim Ijuskastim listićima. U lažnom šticu poredani cvjetići zvjezdastog su oblika, svjetlocrvene boje, a kod nekih podvrsta žute do crveno-ljubičaste.

Čuvarkuća

Miris i okus: listovi su bez mirisa, a ukusa su sluzasta, malo trpka, kiselkasta i nalik na okus trave.

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz.

Stanište: čuvarkuća je prvobitno bila biljka kamenjara južne Evrope. Karlo Veliki je naredio da se ta biljka sadi radi njezine ljekovitosti i otada se raširila po cijeloj Evropi. Biljka je vrlo skromnih, gotovo nikakvih zahtjeva, nalazi se još u seljačkim i drugim vrtovima, te na slamnatim krovovima seljačkih kuća, a ponekad i na krovovima pokrivenim crijepom.

Ljekoviti dijelovi biljke: prema potrebi se sabiru svježi listovi (Sempervivi tectori folium) od početka ožujka do kraja listopada. Svježi sok (Sempervivi tectori succus) dobiva se tiještenjem listova.

Ljekovite i djelotvorne tvari: tanin, biljna sluz, masno ulje, smola, kalcijev malat, mravlja i jabučna kiselina. Sigurno je da su u biljci sadržane i druge, do sada još neistražene, ljekovite tvari.

Ljekovito djelovanje: ova biljka, doduše, nije u službenoj upotrebi, no ipak je još u starom i srednjem vijeku uživala veliki ugled. Kasnije, osim seljačkog stanovništva, jedva da se još tko njome služio. Tek se moderna homeopatija bavila tom biljkom, pa je ponovo postala poznata i cijenjena. Svježe zdrobljeni listovi ili čisti sok kao sredstvo koje hladi i steže, stavlja se na rane, upale, čireve, opekotine, i na bolna mjesta, nastala gihtom. Svježe ubrani listovi, pripremljeni kao čaj, a istovremeno i oblozi u obliku laganog ocjetka, primjenjuju se kao pouzdano sredstvo protiv pojasastog osipa (herpes zoster), zloćudnih kožnih bolesti, raspucane kože, hemeroida i glista (dr W. Winkelmann).

U novije se vrijeme priprema svježi sok od cijele biljke, bilo u obliku tinkture ili kao homeopatski preparat, te ga preporučuju neki autori (Munch, Stauffer i dr.) kod gnojne upale zubnog mesa i kod upala grla, čak se spominje primjena kod raka na maternici (carcinoma uteri).

Mast od čuvarkuće priprema se tako, da se u toplu i tekuću svinjsku mast pomiješa svježe istiješteni sok iz listova i ostavi da se ohladi. Ta se mast upotrebljava za liječenje zgnječenog tkiva (kontuzija), ozljeda uslijed nezgoda, rana, upala, opekotina, uboda insekata i dr. Još jedan recept za izradu masti naveden je u “primjeni u pučkoj medicini”. Ljekovitost i jedne i druge masti traje samo godinu dana.

Primjena u pučkoj medicini: primjena u pučkoj medicini bila je oduvijek vrlo raznovrsna. Sok istiješten iz svježih listova vrijedi kao sredstvo protiv uboda od insekata. Nadalje se taj sok upotrebljavao protiv griže i griži sličnom proljevu, a i kao sredstvo protiv crijevnih parazita.

Kod probadanja u području slezene ili bolova u slezeni kuhaju se listovi čuvarkuće u mlijeku i dobivena kaša polaže na bolna mjesta što je moguće toplija. Svježi sok služi za obloge kod rana koje krvare, a mast za opekotine kao i za rane uzrokovane kiselinom.

Isto tako se svježi sok upotrebljava kod početnog stanja crvenog vjetra (erysipelas), kod skrofuloznih čireva i kod rana koje slabo zacjeljuju.

Svježi se sok izvana primjenjuje kod čireva na oku, kod bolova i curenja uha.

Kurje oči i sunčane pjege s očitim se uspjehom suzbijaju svježim sokom čuvarkuće. Sok se preporuča i za klistiranje kod napadaja groznice. Kod nagluhosti, izazvane skrućenim žutim ušnim sekretom, kapa se svježi sok listova u uho jer on rastvara sekret.

Jedan do dva lista čuvarkuće stave se u čašu vode i taj se hladni napitak pije nakon što je odstajao pola sata, a gasi žeđ onima koji imaju groznicu. Sok čuvarkuće, pomiješan s nešto jakog bijelog vina, služi za tjeranje glista. Iz “zbirke recepata kućnih lijekova” Philippine Welser, supruge nadvojvode Ferdinanda, koji je vladao u Tirolu od 1557-1580. god.: “Čuvarkuću gusto zakuhati, k tome dodati soka brđanke, na kraju dodati sasvim malo smole i nešto svinjske masti, to prokuhati, odstraniti sa vatre i tako dugo miješati dok sve ne bude hladno i tvrdo. Ova je mast vrlo dobra kod ozljeda i svježih rana.”

Primjena u liječenju životinja: u alpskim područjima postojale su ranije mnoge masti za liječenje rana i ozljeda stoke, pripremljene sa čuvarkućom, srčanikom i borovicom.

Nešto iz povijesti nauke o ljekovitom bilju: vrlo je zanimljivo poglavlje u toj povijesti upravo čuvarkuća. Iz devetog stoljeća sačuvane su tzv. odredbe o seljačkim gospodarstvima (“Capitulare de villis”) koje vjerojatno potječu od Karla Velikog ili njegova sina Ljudevita Pobožnog. U toj se odredbi, među ostalim, nabrajaju 72 biljke čiji se uzgoj i njega naređuju. Odredba završava nabrajanje rečenicom: “i seljak treba čuvarkuću imati na svojoj kući!” Prema shvaćanju tadašnjeg vremena štitila je čuvarkuća kuću na čijem je krovu uspijevala od udara munje. Tisuću godina nakon te odredbe još se i danas ta svojevrsna biljka sa svojom lijepom lisnom rozetom nalazi tu i tamo na krovovima seljačkih kuća, staja ili pojata.

Napomena: sličnog su sastava i ljekovitog djelovanja i druge vrste iz toga roda, npr. Sempervivum alpinum Griseb. i druge, no te se vrste rjeđe nalaze u slobodnoj prirodi pa se, kao i čuvarkuća, za liječenje najviše upotrebljava uzgojena kod kuće.

Prenešeno: http://www.val-znanje.com/index.php/ljekovite-biljke/1099-cuvarkuca-sempervivum-tectorum-l

Uzgoj čuvarkuće

Čuvarkuću je lako uzgojiti iz njenih podanaka. To je vrlo otporna biljka koja se može uzgajati u teglama ili na otvorenom.

Dostupna je u različitim bojama, a naraste do dvadesetak centimetara. Kamo god da je posadite nećete pogriješiti. Imat ćete lijep ukras, a uz to i lijek nadohvat ruke.

Zanimljivo je da čuvarkuća djeluje i nakon zamrzavanja. To je logična posljedica njene visoke tolerancije na hladnoću i sposobnosti preživljavanja u zimskim uvjetima.

Bere se od ožujka do listopada, a ako je u tegli onda i tijekom čitave godine.

Trudnice i dojilje trebaju izbjegavati čuvarkuću.

Od kojih bolesti vas čuva čuvarkuća

Otpornost čuvarkuće najbolje opisuje njeno latinsko ime Sempervivum, što u prijevodu znači “uvijek živuća”.

To je višegodišnja biljka iz porodice tustikovki, poznata i pod nazivima cmilić, možek, netres, pod silu živ, treset, uhovnik, ušna, vazdaživ i žednjak.

Karakteriziraju je debeli mesnati listovi puni vode te cvjetovi zvjezdastog oblika.

Čuvarkuća raste od Maroka do Irana, kroz planine Pirinejskog poluotoka, Alpa, Karpata, Balkana, Turske i Kavkaza.

Na našim područjima češće služi kao ukrasna nego ljekovita biljka.

Neki od vas možda je se sjećaju i kao biljku s kojom su vam u djetinjstvu liječili uhobolju.

Sastav i ljekovito djelovanje čuvarkuće

Čuvarkuća sadrži tanin, biljnu sluz, masno ulje, smolu, kalcijev malat, mravlju i jabučnu kiselinu.

Moderna su istraživanja potvrdila da posjeduje vrlo vrijedne kiseline, flavonoide i ugljikohidrate.

U narodnoj medicini koristi se zbog svojih antiupalnih, adstringentnih i diuretičkih svojstava.

Primjenjuje se u obliku soka, obloga, masti, tinkture ili čaja.

Najbolji prirodni lijek za uhobolju

Čuvarkuća je stari narodni lijek za uhobolju, oštećenja bubnjića i gubitak sluha. Njen sok rastvara višak skrućene smole (cerumena) u uhu i općenito smanjuje bol.

Mnogi su se uvjerili da djeluje bolje nego kapi iz ljekarne, a čak je i neki pedijatri preporučuju za djecu.

Da bi se njome liječili dovoljno je istisnuti 2 do 3 ml soka iz lista, ukapati u uho, malo odležati i nakon nekoliko minuta pustiti da sok iscuri van iz uha.

Izvanredan lijek za kožne bolesti i rane

Čuvarkuća ima slično djelovanje aloe veri, koja je poznata u liječenju različitih kožnih tegoba.

Ova se biljka smatra jednim od najsigurnijih lijekova za širok spektar kožnih bolesti.

  • Zbog antiupalnih i antiseptičkih svojstava služi i kao odlična prva pomoć kod opekotina, uboda i ugriza, jer pruža brzo olakšanje i smirenje.

Čuvarkućom možete tretirati:

  • crveni vjetar (erysipelas)
  • kurje oči
  • pjegice
  • rane i čireve
  • herpes zoster
  • upale oka i uha
  • zloćudne kožne bolesti
  • tvrdu kožu na tabanima
  • opekotine, ubode i ugrize

Problematično mjesto jednostavno premažite sokom čuvarkuće ili stavite oblog od prerezanog lista.

Sok čuvarkuće

Sok čuvarkuće sadrži polisaharide i antibakterijske spojeve koji se učinkovito bore protiv bakterija.

Pomaže i kod živčanih smetnji, strahova i padavice, te protiv crijevnih parazita.

Može se piti ili grgljati u slučaju bronhitisa, gnojne upale zuba, uha i grla.

Preporučuje se kod zloćudnog tumora maternice i usne šupljine.

Pijte tri žličice soka na dan ili pojedite nekoliko listova ove biljke.

Čuvarkuća u medu

Ova smjesa uspješno liječi miome i ciste na maternici te probleme sa štitnjačom.

Djeluje detoksikacijski te se preporučuje nakon neumjerenosti u jelu i piću.

Pomiješana s vrućom vodom, smjesa čuvarkuće i meda snizuje temperaturu.

Sameljite 750 g listova čuvarkuće i pomiješajte ih s kilogramom meda.

Uzimajte jednu žlicu ujutro natašte i tijekom dana jednu do dvije žlice.

Čaj od čuvarkuće

Čaj od čuvarkuće izvrstan je kod obilnih menstruacija, menstrualnih grčeva, proljeva i čireva.

Kuhajte 10 g svježe ili 12 g osušene čuvarkuće 15 minuta u 250 ml vode.

Procijedite i pustite da se ohladi. Ujutro natašte popije šalicu čaja, a nakon toga svaki sat po jednu žlicu čaja.

Prenešeno: http://www.nevencarin.com/blog-detaljno/cuvarkuca

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *