Plodored

Plodored je raspoređivanje povrća u vremenskom slijedu više godina čime se čuvaju plodnost tla i zdravlje vrta.

U domaćem vrtu, na kojem se na manjim površinama izmjenjuje velik broj povrtnih vrsta i cvijeća, plodored se mora izrađivati planski. Kod plodoreda u obzir treba uzeti zahtjeve pojedinog povrća s obzirom na:

• crpljenje hranjivih tvari iz tla (smatra se da povrće jako crpi tlo);
• utjecaj štetnika i bolesti na pojedinu kulturu;
• međusobno podnošenje povrća i podnošenje samog sebe (npr. peršin sam sebe ne podnosi, zato se svake godine sije na drugu gredicu, a rajčica najbolje raste uvijek na istoj gredici).

S obzirom na zahtjeve prema hranjivim tvarima, povrće se okvirno može svrstati u tri
skupine:

• zahtjevno povrće koje iziskuje puno hranjivih tvari: skoro sve kupusnjače, krastavci, tikve, rajčice, krumpir, poriluk, celer – gredice na koje ih planirate posaditi dobro pognojite stajskim gnojem ili kompostom;
• manje zahtjevno povrće kao što je luk, češnjak, mrkva, cikla, salata, špinat, crni korijen, rotkvica, koraba, paprika, dinja, rotkva, slatki kukuruz – prvenstveno im je potreban kompost;
• skromno povrće kao što je grah, grašak, matovilac i većina začinskih biljaka – gnojite ih vrlo malo.

Povrtne kulture koje pripadaju istoj biljnoj porodici ne smiju se uzgajati godinu za godinom jedna za drugom. Na isto mjesto smijete ih posaditi tek nakon 3 do 5 godina. Tijekom svake vrtlarske sezone bilo bi dobro da zapisujete kako uspijeva pojedina kultura – kad ste što posijali, kad je spremno za berbu i slične podatke kako bi pronašli najpovoljniji raspored kultura na gredicama.

Prenosimo: http://www.agroportal.hr/povrtlarstvo/25150

Plodored u povrćarstvu

Plodored kao sistem biljne proizvodnje koji se na oranicama obavezno mora primjenjivati, predstavlja pravilnu izmjenu usjeva, prostornu i vremensku na proizvodnim površinama. Ratarske i povrtlarske kulture ne bi se smjele neprestano uzgajati na istoj površini, jer se u tlu nagomilavaju štetne tvari, uzročnici biljnih bolesti, štetnici i korovi, a hraniva iz tla se troše jednostrano i nepravilno. Zbog svega navedenog je potrebno sastaviti dobar plodored, odnosno isplanirati prostornu i vremensku izmjenu ratarskih i povrtlarskih kultura, uzimajući u obzir pripadnost pojedine vrste određenoj biljnoj porodici, jer se štetnici i uzročnici biljnih bolesti mogu javljati na različitim biljnim vrstama unutar neke porodice. Na početku je potrebno sve planirane povrtne kulture razvrstati u skupine:

a) lista i cvijeta
b) korijena
c) ploda
d) mahunarke, te  prema pripadnosti određenoj porodici.

SKUPINA    A

Brassicaceae krstašice (kupusnjače) – brokula, kupus, kelj, korabica, rotkvica, repa, cvjetača, raštika, žuta repa, kineski kupus
Asteraceae (glavočike) – salata, endivija, radić, artičoka

SKUPINA    B

Umbelliferae (štitarke)- peršin, pastrnjak, mrkva, celer, kopar, komorač, kim, anis
Liliaceae (porodica ljiljani)- luk, češnjak, poriluk, luk kozjak,vlasac,

Chenopodiaceae (pepeljuge) – cikla, blitva, špinat, vrtna loboda

SKUPINA    C

Solanaceae (pomoćnice) – rajčica, paprika , patlidžan, krumpir
Cucurbitaceae (tikvenjače) – krastavci, tikvice, dinja, lubenica, bundeva, meksički krastavac

SKUPINA D

Fabaceae (mahunarke) – grah, grašak, lima grah, slanutak, bob, zelenčić, leća, soja, sjekirica
Poaceae (trave) – kukuruz šećerac

Osim toga potrebno je uzeti u obzir i izmjenu kultura s različitom dubinom korijena te izmjenjivati kulture s različitim potrebama za vodom i hranivima. Sastaviti dobar plodored sa svim elementima kao što su ophodnja, plodosmjena i odmor tla nije baš jednostavno, jer treba odabrati najpovoljniji način gnojidbe i obrade tla, kulture i sorte, vrijeme sjetve, sadnje i berbe kao i načine njege usjeva. Ukoliko se ista vrsta uzgaja često ili uzastopno na istoj površini, dolazi do smanjenja uroda i kvalitete, do povećanja izvora zaraze bolestima i štetnicima, do povećanja jednogodišnjih i višegodišnjih korova specifičnih za svaku kulturu. Kod čestog natapanja i orošavanja povrća narušava se mrvičasta struktura tla i ubrzava mineralizacija humusa pa tako kulture koje troše puno vode, kao rajčica, paprika, krastavci i kupusnjače se u dobrom plodoredu izmjenjuju s korjenastim, lukovičastim biljem i mahunarkama, koje ne treba puno zalijevati. Prema tome kao dobre predkulture se preporučuju:Za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće

 

• Za papriku: korjenasto povrće i višegodišnje trave
• Za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, mahunarke, korjenasto povrće, leguminoze
• Za korjenasto povrće: rajčica, paprika, krastavac, mahune
• Za grašak i mahune: rajčica,paprika,krumpir
• Za krastavac i lubenice: paprika, rajčica, krumpir, leguminoze i trave
• Za luk: paprika,lubenice, pšenica

U plodoredu je bitno poznavanje zahtjeva biljaka prema pojedinom hranivu.

Lisnate biljke zahtjevaju više dušika: salata, kupus, kelj, karfiola, brokula, kelj pupčar
Biljke ploda – jači zahtjevi za fosforom i kalcijem- rajčica, paprika, patlidžan, krastavci, dinje, bundeve
Korjenaste biljke – jači zahtjev za kalijem- luk, mrkva, češnjak, poriluk,repa, rotkvica, krumpir.

Obzirom da se u blizini korijena koncentracija otopine tla mijenja, jer je ovisna o intenzitetu primanja iona, potrebno je kod fertirigacije održavati optimalnu koncentraciju soli u otopini tla koja se kreće od 0,8-1,2%. Preobilna gnojidba povrća dušikom i kalijem može izazvati povećanje soli u otopini, što može štetno utjecati na rast i razvoj povrća.

Neke povrtne vrste imaju visoke zahtjeve za pojedinim mikroelementima:

• povećan zahtjev za sumporom imaju luk i kupusnjače
• veće zahtjeve za željezom imaju: špinat, cvjetača, cikla, blitva,brokula, grah i rajčica
• veće zahtjeve za magnezijem imaju: rajčica, patlidžan, blitva i luk
• celer ima veće zahtjeve za borom kao i brokula, cvjetača, postrna repa, pri čemu je potreban oprez jer prevelike koncentracije bora mogu biti toksične, naročito kada se koriste podzemne vode u blizini termalnih izvora.
• visoke zahtjeve za manganom imaju: krastavac, salata,luk,grašak i špinat
• na nedostatak molibdena osjetljive su: brokula, cvjetača,kupus, ali i salata, luk i špinat.

Navedena mikrohraniva se najčešće nadoknađuju folijarnom prihranom; željeznim i bakrenim sulfatom i helatom, boraxom, solubar i drugim tekućim hranivima sa zastupljenim potrebnim mikroelementima.

U plodored je potrebno uvrstiti i gnojidbu organskim gnojivima. Organska gnojiva su neophodna zbog popravljanja strukture tla, vodozračnog režima, toplinskih, te ostalih bioloških i kemijskih svojstava tla. U povrćarstvu se mogu koristiti: zreli stajski gnoj, komposti i treset.Gnojidbu stajnjakom potrebno je uvrstiti u plodored ispred kultura koje dobro podnose neposrednu gnojidbu stajnjakom.

Kupusnjače i lisnato povrće –dobro reagiraju na neposrednu gnojidbu stajnjakom.
Korjenasto povrće, rajčica i grah –dolaze u plodoredu tek drugu ili treću godinu iza gnojidbe stajnjakom.

Osim toga je potrebno uzeti u obzir i zahtjeve biljaka za optimalnim pH u kojem određene kulture uspijevaju:

• pH 6,5 -7,5 – uspijevaju cikla, brokula, kupus, cvjetača, celer, poriluk, salata, dinja, luk, pastrnjak, špinat, šparoga.
• pH 5,5 – 6,5 – uspijevaju grah, grašak, rajčica, tikvice, mrkva, krastavac, češnjak, paprika, češnjak,patlidžan,, krumpir, bundeve, postrna repa
• pH 4,5 – 5,5 – podnose endivija, komorač, rabarbara, kiselica

Kako je gubitak kalcija redovna pojava na kiselim tlima, kao i kod količina oborina većih od 600-700 mm/god prema potrebi je u plodored potrebno uvrstiti i kalcizaciju, te planirati sadnju povrtne kulture koja slijedi nakon kalcizacije. Ispiranje kalcija u nekim tlima se kreće od 80-100 kg Ca/ha/god, a često i nekoliko puta više. Osim gubitka kalcija ispiranjem, na njegovo osiromašenje značajno utječu korovi i kulturne biljke, a količina odnošenja ovisi o vrsti kulturne biljke i visini prinosa. Najčešći razlog provođenja kalcizacije kao agromeliorativne mjere “popravka” tla je niži pH od potrebnog minimuma u intenzivnom uzgoju bilja. Nizak pH ne samo da uzrokuje više problema u pravilnoj ishrani biljaka, blokirajući ili inhibirajući određene elemente, nego se i direktno odražava na prinos.

U intenzivnom povrtlarskom plodoredu razlikujemo također i predkulturu ( to je najčešće neka rana proljetna ili ozima vrsta kao što je salata, špinat, grašak, mladi luk); te glavnu kulturu, koja ima najdužu vegetaciju ( paprika, kupus, luk) i naknadnu kulturu koja se uzgaja posle glavne kulture ( salata, špinat, mladi luk i dr.). Prema mogućnosti se preporučuje povremeno ubacivanje naknadnih usjeva za zelenu gnojidbu, čime bi se proširio plodored a istovremeno i obogatili tlo organskom tvari.

Kod intenzivne povrtlarske proizvodnje se preporučuje unaprijed napraviti plan npr. četveropoljnog plodoreda gdje ćemo ukupne površine podijeliti na četiri dijela, a sve povrtne kulture svrstati u četiri skupine: A,B,C,D. U prvoj godini, poslije gnojidbe stajskim gnojem, na prvom polju uzgajamo povrće iz skupine A, na drugom polju iz skupine B, na trećem polju stavimo vrste iz skupine C, a na četvrtom skupinu D.

Prema prikazu pojedinih skupina, svake godine je potrebno skupine premjestiti po abecedi tako da se u četiri godine na svim poljima izmijene sve četiri skupine. Prema mogućnosti se može četvrte godine kad se skine usjev zaorati stajski gnoj ili posijati siderate za zelenu gnojidbu. Ukoliko budemo poštivali važnost plodoreda uvjerit ćemo se u dugoročnu korist plodoreda i smanjiti negativne popratne pojave.

Mara Bogović
dipl.ing.

Prenosimo: http://www.savjetodavna.hr/savjeti/17/190/plodored-u-povrcarstvu/