Voda – osjetljiva ravnoteža prirode

Razgovor s dr. Sergejem A. Ostroumovim sa Sveučilišta u Moskvi o ekološkom stanju vodenih sustava te o istraživanju organizama koji žive u vodi, a imaju ključnu ulogu u održavanju ravnoteže u prirodi.

Kolika je zaista uloga organizama koji žive u vodi u održavanje ekološke ravnoteže?

Voda je varljiv medij. Prividno je meka, povezuje se s čistoćom, s lijepim krajolicima, ali je zapravo sasvim nepopustljiva i nepokorna. Vodu ne možemo utabati kao zemlju. Iz toga proizlazi da voda ne dopušta “manipuliranje” jer je nestlačiv element.

Danas su mnogi zabrinuti zbog klime, a za to postoje i ozbiljni razlozi. Neosporna je činjenica da su i vrijeme i klima povezani s temperaturom atmosfere koja umnogome ovisi o udjelu ugljičnog dioksida. Postoji dinamička ravnoteža ugljičnog dioksida u površinskom sloju voda-zrak. Pokazuje se kako je u oceanu otopljeno pedeset puta više ugljičnog dioksi­da nego što ga sadrži atmosfera, a to znači da ako se sadržaj ugljičnog dioksida u oceanu promijeni za 2 %, u atmosferi će se, u skladu s ovom ravnotežom, sadržaj ugljičnog dioksida promijeniti dva puta. Nakon toga počinje katastrofa. A razinu ugljičnog dioksida u vodama i dalje određuju i održavaju oni organizmi koji žive u slatkim vodama, morima i oceanima.

Sklad u vodama postoji, ali u prikrivenom obliku. Postoji znanstveni termin “dinamička ravnoteža” koji predstavlja ravnotežu između sila suprotnih djelovanja u prirodi. Što je to što mi obično vidimo? Vidimo valove, s vremena na vrijeme pokoju ribu kako iskače iz vode, vodomare koji klize po površini vode, galebove u letu nad vodenom površinom. No, ono najvažnije je nevidljivo, a to su tisuće vrsta vodenih organizama. U doticaju različitih organizama uspostavlja se ravnoteža suprotnih težnji: jedan se nastoji prehraniti, a drugi se nastoji spasiti. I to je doslovno tako u svakoj karici ovog sustava – zbroja suprotnih procesa: postoje komponente pozitivnog predznaka i komponente negativnog predznaka. To i jest “ravnoteža”, pod navodnicima jer je promjenjiva. Svaka komponenta sustava ovisna je o drugoj.

zemlja-kapŠto se događa ako se ta ravnoteža naruši?

S jedne strane, takvi složeni sustavi posjeduju svojevrsnu mudrost, odnosno određenu otpornost, ali su s druge strane osjetljivi. Sve to treba dugo izučavati da bi se moglo odgovoriti na pitanje koliko promjena sustav može podnijeti. Ekološki je sustav zadivljujuće organiziran. Dolazim do zaključka da se može govoriti o ekološkom porezu, analogno porezu u društvu. Poduzetnik mora platiti porez da bi imao stabilnu sredinu za rad. A taj je porez velik; nikada ne iznosi manje od 25 do 30 %. Ekološki porez plaćaju organizmi i on je mnogo veći. Organizmi koji žive u vodi funkcioniraju tako da više od polovine rada koji obave nije toliko potreban radi njih samih, koliko za ekološki sustav. Na primjer, vrsta koju sam najviše istraživao, a to su mekušci, filtriraju vodu uklanjajući iz nje dva do tri puta veću količinu materije nego što je njima potrebno za ishranu, a u nekim slučajevima mekušac pojede svega 5 – 10 % od onoga što je bilo uklonjeno. Tu organsku materiju koju mekušac nije pojeo, nego počistio iz sredine utrošivši svoju energiju i snagu, složio je u grudice i bacio na morsko dno. Te grudice zatim jedu bakterije kao hranu koju im je osigurao mekušac. Može se reći da organizmi filtratori, poput mekušaca, imaju ulogu bubrega u čitavom vodenom organizmu. A sada pokušajmo zamisliti da mekušaca ima dva puta manje. Što će se dogoditi s takvim vodenim ekosustavom? Sve će postati jasno ako se zapitamo: kako se osjeća čovjek koji je izgubio jedan bubreg?

Proizlazi li iz toga da su za održavanje ravnoteže u vodama odgovorni mekušci?

To je sasvim točno, no to čine s ostalim vodenim organizmima. A budućnost čovječanstva neće ovisiti o onim “gorućim točkama” o kojima se jedino i govori u novim programima, nego o tome kojom brzinom ovi mekušci (školjke) filtriraju vodu. Konačno, neki su od principa postojeće koncepcije zaštite žive prirode zastarjeli i neprihvatljivi. Ranije smo uvodili određene kritičke standarde kao, na primjer, ako u prirodi ostane tisuću tigrova, to je prihvatljivo. Po tom kriteriju bilo bi dopušteno odstreljivati tigrove dok ih ne ostane tisuću. Ali, ako će se tako rasuđivati i o mekušcima kojih ima u velikim skupinama, moglo bi izgledati da se neće dogoditi ništa strašno ako im se brojnost smanji za dva ili tri puta, pa čak i deset puta. No, koliko mi imamo bubrega?

Tako je i s kakvoćom vode. Postoje određene norme za pojedine tvari sadržane u vodi. Pretpostavimo da u nekoj zemlji postoji stroga ekološka regulativa i ta se norma uspijeva održavati. No, vrijeme prolazi, a u tom sustavu događa se ekološka katastrofa. Svi se čude i pitaju kako je to moguće jer je sve učinjeno prema posljednjoj riječi znanosti! Nikome, međutim, ne pada na pamet da je pridržavati se graničnih koncentracija i osjećati se mirnim, isto što i sjediti na buretu baruta i pušiti. Ocjenjivanju stanja sustava pristupilo se primjenjujući neosporne, ali ne i sveobuhvatne kriterije. Odnosno, smatralo se da čovjeku mora ostati jedan bubreg, umjesto da se učini sve kako ne bi izgubio niti jedan.

Zašto je potrebno uvoditi ekoetiku?

Ekoetika nije samo zbornik pravila i zakona kojih se čovjek mora pridržavati. To je ono što čovjek ne može ne poštovati. Ako kažemo da ne smijemo ubijati tigrove jer ćemo zbog toga biti kažnjeni, to još nije etika. Etika počinje onda kada čovjek i ne pomišlja na ubijanje tigrova.

Kako, dakle, postići takav odnos prema prirodi? Najbolji način je da ljudi s velikim znanjem ukazuju na problem manje upućenima, na dovoljno razumljiv način. Tada će čovječanstvo poslušati što znanstvenici govore. Pa ako ta činjenica o globalnoj funkciji mekušaca koju su otkrili znanstvenici izazove i malu promjenu u svijesti ljudi, znači da sam kao znanstvenik ispunio svoju dužnost.

S ruskog prevela: Franjica Šekulja

Prenosimo: http://nova-akropola.com/covjek-i-svijet/ekologija/voda-osjetljiva-ravnoteza-prirode/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *